"Strasti" za i protiv Svetog oca Pape, biskupa Milovana i kardinala Bozanića se nikako ne smiruju.
Nije pošteno napadati i vrijeđati Papu i sve crkvene veledostojnike zbog naših grešaka, tj grešaka našeg crkvenog vodstva i Države. Vrijeđajući Papu vrijeđamo sve katoličke vjernike. Ipak to ne znači da se sa Svetim ocem ili bilo kojim drugim svećenikom moramo u svemu i bespogovorno slagati. To bi prije svega trebao znati naš kardinal !" Neka dobro prouči život i rad Svetog oca Ivana Pavla i našeg kardinala Franje Kuhariča !
Vrijeme je da se "Crkva", a posebno katolička iz Srednjeg vijeka konačno vrati u današnje doba. Mnogi od nas iskreno vjeruju, ali ne više na način kao nekada. Danas svi mi, a posebno mladi ljudi znamo puno više. Napredak društvenih a posebno prirodnih znanosti eksponencijalno raste. Više ga ne mogu pratiti niti škole , a o Crkvi da i ne govorimo. Nije dovoljno donijeti računalo ili projektor u propovjedaonicu. Potrebno je živjeti u skladu s "božjim bićima" - ljudima oko sebe. A čovjek se zaista promijenio i mijenja se iz dana u dan sve više. Često ne razumijemo i vlastitu djecu i u opasnosti smo da nam ne vjeruju ili nas smatraju "glupim i zaostalim" ako im pokušamo silom nametati "srednjevjekovne dogme". Ako Crkva to ne shvati na vrijeme, neminovno će od sebe udaljiti upravo one do kojih joj je najviše stalo , do mladih i naprednih, bistrog i nevinog duha. Danas mladi vjeruju u Boga kao u "nedokučivu silu prirode" koja još nije dana čovjeku da ju u potpunosti razumije, ali je u ljudskom biću a pogotovo mladima, da se što više približe tom i takvom "bogu" ...
Prečesto zaboravljamo da je temeljno učenje vjere kojoj većim djelom "pripada" naš narod upravo u tome da je u svakom od nas "bog" i da ga ne treba nigdje dalje tražiti. Najveća snaga je upravo spoznaja sebe i svojih mogućnosti, hrabrost suprostavljanja svim nedaćama i problemima koji nas iz dana u dan osnažuju. Dogmatsko shvaćanje o "nadnaravnom" je prevaziđeno i prije ili kasnije će nestati. Sve je veća potreba vjere u "čovjeka" koji ne poznaje sam sebe dovoljno i nije svjestan da je u njemu sva sreća, ljubav ili svo zlo i prokletstvo. Moderna "vjera" i "crkva" bi morala njegovati upravo te osobine čovjeka i na taj način širiti svoje poslanje. Tada bi i razlike među ljudima i vjerama bile puno puno manje i s vremenom bi se potpuno izgubile, a čovjek bi se konačno udaljio od svojih "predatorskih poriva" kojih je sve više i kod najviših crkvenih "velkodostojnika".
Svećenici se bave ljudskim duhom. To su ljudi koji poznaju povijest, ali koji moraju poznavati i ljudski duh i sadašnjost u kojoj živimo. Njihova zadaća je da u čovjeku grade najfinije osjećaje poštovanja prema svom bližnjem, prema drugom čovjeku. Poštujući sina i oca, majku i kćerku, kumove , prijatelje, poslovne partnere, slučajne prolaznike i sasvim nepoznate ljude, poštujemo "boga" više nego kroz bilo kakvu molitvu ili obred. Jer , molitve i obredi i služe samo tome da osnaže taj odnos čovjeka prema čovjeku, da odagnaju strah od prolaznog i ništavnog , kojega se ponajviše bojimo.
Vjera je i nastala zbog straha da nas jednog dana više neće biti. Ili nam je "dano" ili smo "kroz evoluciju" izgradili u sebi snažan "otpor prema prolaznosti i ništavilu". I što god bilo istina, spoznajući sve više tajne svemira i prirode, sve smo bliže zapravo onome što je u nama "ugrađeno". A u svakom našem atomu i svakoj najsitnijoj čestici jasno je zapisano da je neuništiva već može samo mijenjati oblik iz materijalnog u stanje neprolazne i neuništive energije koja će se opet u nekom drugom obliku negdje "nekim čudom pojaviti". Ljudi koji puno promišljaju o svojim bližnjima i koji ih iskreno vole i poštuju, snažno su s njima vezani nekim "nedokučivim i čudnim silama", i iz dana u dan se znamo čuditi kako naizgled malim ali lako prepoznatljivim manifestacijama koje empirički dokazuju da je čovjek odista vrlo složeno "klupko materije i energije" koje živi u "više dimenzija" nego ih naše oči vide ili uši čuju.
Svaki čovjek , zdravog duha želi iza sebe ostaviti makar mali trag , želi da kroz svoju djecu ili svoja djela živi vječno. I sretan je onaj koji je to spoznao, taj je spoznao istinu "vjere" i našao "boga" u samome sebi. Taj će živjeti vječno, a neće se bojati sadašnjosti i s lakoćom će trpiti probleme sadašnjosti i nositi se s njima , ostajući zdravog duha , živjeti u sreći i ljubavi i bez puno materijalnih dobara.
I zaista je sve veća i veća potreba da ljudi "vjeruju", ali je isto tako sve veća potreba da se dogmama stane na kraj i da se nekadašnji najnapredniji mislioci i filozofi prilagode novom vremenu i osuvremene vjeru čovjeka u samog sebe i budućnost !
Nema komentara:
Objavi komentar