Sve je zapravo vrlo jednostavno:
1. Društvo je siromašno i korumpirano, neosjetljivo - bez empatije...
2. Inspektora je malo i rade iz ureda a ne na terenu
3.
Ali najvažnije od svega je: O RODITELJIMA TREBAJU BRINUTI DJECA I TO
TREBA ZAKONOM UTVRDITI BAŠ KAO ŠTO JE UTVRĐENO DA RODITELJI TREBAJU
BRINUTI O DJECI!
4. Tek u socijalno teškim
situacijama treba odgovornost preuzeti država i za to urediti ustanove
sa uvjetima dostojnim čovjeka. Košta? Pa sve košta. Pitanje je kako
raspoređujemo javna sredstva...
Moja supruga nije
dala svoje roditelje na skrb drugima nego je do zadnjeg dana štitila
njihovo dostojanstvo i pazila ih i voljela kao što su oni cijeli život
pazili i voljeli nju i svoje unuke.
Financiranje nije bilo u pitanju ni jedan trenutak, ali udomljavanje nije bilo opcija.
Ja
sam kao zet obilazio pokojnog punca svaki dan i bio mu na pomoći u
svakom trenutku. Kada je ostao sam htio sam da dođe živjeti s nama, ali
je on izabrao ostati u svom vlastitom domu i mi smo to poštovali do
zadnjeg časa nastojeći mu u svemu ugoditi. Zato su otišli u miru
sretni što nisu bili zaboravljeni, nego okruženi pažnjom i ljubavlju sa
svih strana.
Naša djeca su dobila primjer ali i
mnogi u široj obitelji, kao što smo i mi dobili primjer kako se skrbilo o
našim djedovima i bakama...
5. Sva životna mudrost
je u odgoju, poštovanju i ljubavi! Država kada ulazi u obitelj, samo
je ponekada, ali samo ponekada, ali ipak nužno zlo!
Nema komentara:
Objavi komentar